pasica

Zašto spomenik Carpathiji?

carpathia-00-big

Početkom veljače 2013. na Pomorskom fakultetu u Rijeci sastala se grupa ljudi koji su na direktan ili indirektan način povezani s morem i pomorstvom. Bili su tu predstavnici Pomorskog fakulteta Rijeka, Pomorskog i povijesnog muzeja hrvatskog primorja, Udruge pomorskih kapetana Sjevernog Jadrana “Kraljica mora”, Udruge “Titanic 100″ i Švicarskog Titanic Društva. Taj je sastanak označio konkretan početak ostvarivanja jednog značajnog projekta, koji se već godinama sramežljivo ali uporno spominjao u pojedinim riječkim medijima. Ipak, dalje od ideje se nije ništa pokrenulo. Sada više i nije bitno koji su razlozi tome ali sada je jedno sasvim jasno: Projekt za postavljanje spomen obilježja parobrodu Carpathiji i njegovoj hrabroj posadi uskoro će se ostvarivati!
Iskustva i saznanja koja sam stekao tokom svoga dugogodišnjeg istraživanja o Titanicu, jasno su pokazivala poraznu činjenicu da se u Hrvatskoj nigdje ni u kojem obliku ne ističe povezanost Hrvatske s najpoznatijom pomorskom katastrofom svih vremena – potonućem Titanica u travnju 1912.
Usprkos tome što je 30 hrvatskih iseljenika putovalo na Titanicu a 84 člana posade s Carpathie bilo iz Istre, Rijeke i hrvatskog primorja, niti jedan jedini spomenik ili bilo kakvo spomen obilježje u Hrvatskoj ne postoji.
Moram priznati da sam u početku smatrao kako sam ja osobno možda previše subjektivan u tom pogledu; Ipak već preko 30 godina istražujem, pratim i čitam sve u vezi te katastrofe, pa možda na cijelu tu stvar gledam malo drugačije jer su mi Titanic i Carpathia postali dio života. No, ubrzo sam se mogao uvjeriti da ogroman broj ljudi u tom pogledu misli isto kao i ja. Zaista je veliki propust, da se kroz posljednjih stotinu godina nitko u ovoj zemlji nije potrudio, da na ovaj ili onaj način nekako održi sjećanje na preko stotinu osoba iz Hrvatske, koji su blisko povezani s katastrofom najpoznatijeg putničkog broda u svjetskoj povijesti. Ime Titanic danas je poznato i u svjetskim razmjerima kao ime broda ali i kao simbol za propast, tragediju. Stjecajem okolnosti i čistom igrom slučajnosti, u tu je priču ni kriva ni dužna upala i naša Carpathia… Možda ne baš pravno naša ali više naša emocionalno nego ičija druga. Isprika Britancima ali taj je brod veliki dio svoje službe proveo na relaciji Rijeka – New York a preko njegovih paluba i kroz njegove kotlovnice i strojarnice tijekom svih tih godina prošlo je nekoliko stotina hrvatskih mornara i članova posade. Mnogi od tih pomoraca ostali su za povijest samo bezimeni anonimci, zapisani možda negdje u zaboravljenim spisima u arhivi Cunard Linea – Ne i onih 84 imena, koja su u rano utro 15.4.1912. ušli u povijesne knjige, spašavajući 712 preživjelih s potonulog Titanica. Njihova su imena itekako ostala zabilježena za povijest. Nažalost, u Rijeci, u Hrvatskoj, rijetko se kada netko sjetio tih ljudi. Povremeno se nešto napisalo u novinama ili spomenulo onako usput kao podatak. I to je to. Dok su se širom svijeta podizali spomenici žrtvama s Titanica i preživjelima s Titanica, dok je svako mjesto ili grad, koje je za to imalo razloga, postavilo spomen obilježje Titanicu ili njegovoj posadi ili ponekom pojedincu, Hrvatska je o ulozi svojih iseljenika i mornara u tragediji Titanica šutjela. Bilo bi možda preoštro reći, da je taj podatak uspješno krila cijelo jedno stoljeće.

Danas, kada uskoro ulazimo u Europsku uniju i postajemo dio Europe, mi u Hrvatskoj a posebno grad Rijeka, možemo ustvrditi: Mi smo svi već 1912. bili dio Europe pa čak i svijeta. Mi ne postajemo nikakav dio nečega, nego smo bili jedno stoljeće otkinuti – a sada opet vraćeni – dio Europe. Pa gospodo, dobra četvrtina posade Carpathie bila je tada hrvatska, na drugim brodovima Cunard Linea, koji su isplovljavali iz Rijeke, plovilo je stotine i tisuće hrvatskih članova posade. Već smo onih godina bili itekako dio Europe…i usput spasili preživjele putnike i članove posade iz Engleske, Irske, Škotske, SAD-a, Francuske, Njemačke, Švedske, Švicarske, Kanade…. i ne znam kojih sve još zemalja, sa najpoznatijeg broda u svjetskoj pmorskoj povijesti.

Razne knjige širom svijeta ulogu Carpathie su naravno spominjali a ime grada, tadašnji Fiume, bilo je naširoko spominjano. Svi su s ponosom pričali i pisali o hrabroj posadi Carpathie i o svemu što je te noći učinila. Pa i tadašnje novine u Hrvatskoj su s ponosom popratile dolazak Carpathie u Rijeku, dva tjedana nakon katastrofe. Nekoliko tjedana ponosa i slave…a onda je Rijeka svoj brod zaboravila a svoju slavnu povijest skoro pa ignorirala.

Preokret u toj priči došao je točno stotinu godina kasnije. Stvari su se iz temelja promijenile zahvaljujući ogromnom angažmanu skupine ljudi iz Udruge pomorskih kapetana Sjevernog Jadrana “Kraljica mora” i njezinog predsjednika Juraja Karninčića, kao i poznatog riječkog slikara Nevenka Žunića. Saznavši za moja dotadašnja uzaludna nastojanja, kao i Švicarskog Titanic Društva i Udruge “Titanic 100″, “Kraljica mora” je pokrenula ozbiljnu inicijativu da Rijeka konačno oda počast svojoj slavnoj povijesti; Vrijedni ljudi s Pomorskog fakulteta, iz Lučke kapetanije, iz Pomorskog muzeja, iz Turističke zajednice, grada i županije ali i mnogi pojedinci priključili su se aktivno surađujući na tom projektu. Rezultat se već sada nazire i skoro sigurno možemo ustvrditi: Rijeka će uskoro imati spomenik brodu Carpathia i njegovoj posadi!
I to je ta dobra vijest…!

Ali… Nije sve baš tako idilično, čini se. Nevjerojatno je ali istinito, da se i za takav jedan hvale vrijedan projekt – gdje nitko ne zarađuje, gdje nema nikakvih zakulisnih interesa i muljaža tako svojstvena nama Hrvatima – nađu dežurni kritičari i mrgudi. Plemenita ideja, predivan projekt i požrtvovnost i odricanje mnogih pojedinaca opet su nekima, koji sve znaju, razlog za sumnju i napade. Jasno, ti dežurni mrgudi neće se baš razbacivati nekim čvrstim argumentima protiv ali bit će glasni; Oni će sjediti kod kuće na svojim kaučima, plakati nad sudbinom jer su, eto, teška vremena i recesija, i čekati novi dan. A ako taj novi dan donese neku vijest, da netko u ovom gradu usprkos teškim vremenima želi nešto pokrenuti, ostvariti i ostaviti gradu, obrušit će se iz svojih naslonjača na one koji ne žele samo da sjede, nego ponešto i rade. Njihovo je dubokoumno pitanje upravo ono iz naslova: Zašto spomenik Carpathiji? A ja bi njima odgovorio protupitanjem: A zašto ne spomenik Carpathiji? Kladim se da bi moji ili naši argumenti Za naveliko nadmašili njihove…

No, kada je već naslov ovoga teksta takav, hajde da kažem i ponešto o tome, iako je dosadašnji dio teksta već dao određeni odgovor.
Bio sam u svojem dosadašnjem radu oko Titanica i Carpathie često konfrontiran pitanjima tipa Zašto baš Titanic…. ili Carpathia a ne neki drugi brodovi? Zašto baš oni? Iskreno, umoran sam od odgovaranja na takva pitanja, osim da spomenem ove činjenice:
Širom svijeta je oko 15000 ljudi učlanjeno u nekoliko Titanic društava, da je brojka onih koje ta tema zanima ali nisu registrirani, rapidno veća…a da je film Titanic iz 1998. još i danas po zaradi među vodećima u povijesti. Titanic – izložbe širom svijeta broje milijunske posjete i brojke ne padaju, u rodnom gradu Titanica, Belfastu, 2012. je otvoren novi i moderan Titanic-muzej. U prvih 9 mjeseci rada taj muzej je posjetilo 800’000 posjetitelja. U Australiji jedan milijunaš gradi repliku Titanica. Novi brod bi trebao zaploviti negdje 2016. Interes za kartama za Titanic 2 je već sada zavidan. Iako je prošlo cijelo stoljeće, Titanic je svugdje prisutan.
Vidite, Titanic je fascinacija. Titanic je nesvakidašnja tragedija. Titanic je legenda. Titanic je još uvijek magnet ljudima u svim dijelovima svijeta. Olupina Titanica podvodni je Mount Everest svakom istraživaču mora i morskih dubina. Nebrojene ekspedicije posjetile su i istražile do svetište na 3800 metara dubine. Deseci dokumentarnih filmova snimljeno je o brodu, priči i olupini. Istina je nažalost i ta, da je Titanic nekima u svijetu i biznis i zarada i profit. Ali kako god okrenemo, Titanic je pojam od svjetskog značenja i to će ime još dugo, dugo izazivat interes kod mnogih generacija. Ma koliko god jalni i neupućeni kritičari o tome šutjeli. E sada, loša je vijest za njih, da je baš naša i vaša Rijeka s tim i takvim Titanicom blisko povezana preko Carpathije. Loša je vijest za njih vjerojatno i ta, da svi gradovi po svijetu, koji su na bilo kakav način i ikako povezani s brodom ili katastrofom, to i nekako ističu.

Rijeka je to učinila 2012. godine, kada su Pomorski fakultet i Pomorski muzej u Rijeci izložbama obilježili stotu godišnjicu potonuća Titanica i herojskog podviga Carpathije. Te su izložbe bile divne…te su izložbe bile poučne… te su izložbe bile prvi put prikazane u Rijeci…te su izložbe bile na nivou…te su izložbe bile pune poštovanja…. I na kraju i nažalost…te su izložbe završile i prošle! No ne smije sve to opet pasti u zaborav.
Vrijeme je došlo, da se postavi trajno spomen obilježje jednom brodu, jednoj posadi, jednom povijesnom događaju, jednom razdoblju riječke pomorske povijesti. Pa eto, još jednom da na ovome mjestu suprotstavimo argumentima kritičara i protuargumente nas ostalih s tim u vezi: Zašto spomenik Carpathiji?

Najčešća pitanja u vezi planiranog spomenika, bila su otprilike ova:

1. Zašto uvijek samo Titanic? Ima toliko drugih brodova koji su potonuli a nitko ih ne spominje?
2. Nije samo Carpathia isplovljavala iz Rijeke, nego i flota drugih brodova Cunard Linea. Zašto se favorizira samo Carpathiju?
3. Nije Carpathia jedini brod u povijesti, koji je spasio brodolomce s nekog broda.
4. Zašto se ne bi u Rijeci postavilo spomenike za neke druge brodove, koji su imali povijesni značaj za Rijeku ili Hrvatsku? Ili neki spomenik za sve zajedno?
5. Zašto spomenik jednom događaju, koji se dogodio prije preko stotinu godina?
6. Zašto graditi spomenik baš u vrijeme ove teške ekonomske situacije u zemlji, recesije i krize?
7. Tko financira taj spomenik i koliko će to koštati stanovnike Rijeke?
8. Kao što je to skoro uvijek slučaj kod nas, vjerojatno će netko kroz tu priču staviti nešto u džep!?
Možda sam poneko pitanje zaboravio i ispustio (nenamjerno, da Sveznadari ne misle da ih izbjegavam) ali se sve svodi otprilike na ova nabrojana. Pa, krenimo redom s odgovorima.

Uz pitanje broj 1, želim prije odgovora istaknuti jednu zanimljivu činjenicu. U anketi jednog francuskog časopisa otprije deset godina, postavljeno je pitanje: Kojih pet svjetskih povijesnih događaja iz prošlog stoljeća smatrate najvažnijim? Rezultati su bili sljedeći:
1. Spuštanje ljudi na mjesec
2. Potonuće Titanica
3. Atentat na predsjednika J.F. Kennedyja
4. Iskrcavanje u Normandiji
5. Pad berlinskog zida.

(Napominjem da napadi na tornjeve WTC-a u New Yorku nisu unutar prošlog stoljeća).
Kao što vidite, Titanic je na toj listi zauzeo drugo mjesto. Kada bi bili do kraja zlobni, mogli bi reći da se događaj pod brojem 1 nije dogodio na našem planetu, pa bi potonuće Titanica postalo br. 1… Ipak, bez obzira na rang listu, jasno je da katastrofa Titanica spada među pet naj-događaja u svijetu u prošlom stoljeću. Uopće ne sumnjam da bi rezultati bili i u ostatku svijeta slični. Jasno je, da će kritičari to pripisati utjecaju Cameronovog filma i ja se donekle s njima slažem. Ali tako je! Titanic spada u jedan od najpoznatijih svjetskih povijesnih događaja prošlog stoljeća. No, zašto uvijek samo Titanic, pitaju oni. Pa eto, jer je najpoznatiji, najslavniji, najspektakularniji, naj… sve. Istina je i ta, kako oni tvrde, da su bezbrojni brodovi tokom povijesti potonuli. A ja pitam te kritičare: Sjetite se u roku od deset sekundi imena triju potonulih brodova…naravno osim Titanica! Jasno, neću generalizirati stvari ali sam siguran (iskustva sam već takva imao) da će dobro promucati dok možda nekako nesigurno kažu jedno ili dva imena…Lusitania, Andrea Doria…možda Bismarck… Sorry gospodo, deset je sekundi odavno prošlo! Sigurno je da i njima pri takvom pitanju prvi na pamet pada Titanic! Prema tome, na neki način i sami daju odgovor na to pitanje. Čak i ako ne odgovore.

Odgovarajući na pitanje pod br. 2, moram se nasloniti na prethodni odgovor. Zašto baš Carpathia? Zato baš Carpathia jer je kolateralni heroj te najpoznatije pomorske tragedije. Pa ne bi mi danas toliko raspravljali o Carpathiji, da se one noći na njenom mjestu nalazila Panonnia, Saturnia ili Ultonia, zar ne? Nepobitna je povijesna činjenica da su Cunardovi brodovi svaka dva tjedna polazili iz riječke luke prema Americi. Da nije bilo Titanicove tragedije, svi bi ti brodovi bili samo dio povijesne statistike o iseljavanju s područja Hrvatske, Mađarske i drugih zemalja iz regije a Carpathia bi bila samo jedan od običnih iseljeničkih brodova iz te flote. No, baš i najviše kroz priču o Carpathiji održava se i vrijedno sjećanje na sve te brodove i bezbrojne hrvatske mornare koji su na njima služili. Pa ne možemo svakom brodu pojedinačno postaviti spomen obilježje – ali možemo najpoznatijem od njih! A zašto je najpoznatiji? To je valjda suvišno opet nabrajat…

Odgovor na pitanje broj 3 je neka kombinacija prethodna dva odgovora. Nije Carpathia jedina u povijesti spašavala preživjele brodolomce s nekog broda. Da. Ali je spašavala preživjele s tada najvećeg a danas najpoznatijeg broda u povijesti! Da je Carpathia one noći spasila tročlanu posadu s nekog potonulog ribarskog broda, danas ju nitko ne bi spominjao. A ja opet postavljam pitanje kritičarima: Nabrojite imena triju brodova – osim Carpathie – koji su spašavali brodolomce s nekih drugih brodova! Imate deset sekundi…. Ma, imate cijelu minutu… Hoćete cijeli sat? Naravno da ima i drugih ali prva na pamet pada upravo Carpathia. Čak i ako ne odgovore, dali su odgovor!
Posebno se radujem odgovoriti na četvrto pitanje, koje već samo po sebi pokazuje svu površnost i neznanje onih, koji ga postavljaju.

Spomenik nekim drugim brodovima, koji su imali svoju povijesnu ulogu i povezani su s Rijekom? Zašto ne, gospodo? Pokrenite se iz svojih naslonjača, osnujte inicijativni odbor i postavite spomenik brodu za koji vjerujete da to zaslužuje. Nitko vam ne brani. Bilo je u Rijeci brodova austro-ugarskih, njemačkih, talijanskih, mađarskih, naših… pa eto i britanskih. Izbor je velik. Evo npr. Galeb, zašto ne? Brod koji ima svoju povijesnu pozadinu i još postoji; Možete ga promatrati svaki dan. Spomenik samom sebi, koji čeka bolje dane. Ali Carpathiju ne damo!

Carpathia ima svoju priču, svjetski poznatu. Turisti iz cijelog svijeta dolaze u taj grad. Carpathia je poznata svima upravo kroz priču o Titanicu i spomenik će svakom turistu pojasniti, da je upravo odavde taj brod krenuo u povijest. Zato je zajednički spomenik svim brodovima totalni apsurd. Tko to želi spojiti u jednom spomeniku Carpathiju i, recimo, Titov Galeb? Kakav zajednički nazivnik imaju pomorska tragedija iz 1912. sa Titovim putovanjima na Galebu u sedamdesetim godinama? Dajte, molim Vas, budimo ozbiljni.

Argument pod brojem 5 me pak potaknuo da posumnjam u nečiji zdrav razum i logiku. Zašto spomenik nečemu što se dogodilo prije jednog stoljeća, pitaju genijalci! Lupe i ostanu živi! Ne znam, ispravite me ako griješim ali… Zar se spomenici ne grade nekome ili nečemu što je bilo u prošlosti?

Tko to gradi spomenik nečemu što se tek mora dogoditi u budućnosti? Nostradamus? Oprostite mi na ironiji…. ali tko je tu lud? Pa dan danas se po svijetu spomenici dižu književnicima, misliocima, filozofima, herojima iz ratova, astronomima ili nekim događajima koji su se zbili prije sto, tristo, petsto godina, možda i više. Zaista je teško na takvo pitanje dati odgovor jer nema logike ali eto, u naslonjaču kod kuće na pamet padaju svakakve genijalnosti. A to, zašto se u Rijeci diže spomenik Carpathiji tek nakon stotinu godina a nije već puno prije, na to Vam ja, poštovana gospodo, zaista ne mogu odgovoriti. Trebalo je, da, ali nije se do sada, na žalost. Mogu samo slijegati ramenima i žaliti.

Pod brojem šest dolazi na red majka svih pitanja i najomiljeniji argument dežurnih na kaučima: Teška vremena i recesija! Pa hajdemo biti iskreni, ja se osobno ne sjećam, otkada postoji ova naša samostalna i slobodna i međunarodno priznata i neovisna i ne znam što još Hrvatska, da smo imali idealna i bezbrižna vremena. Uvijek je bilo teško, uvijek je kriza. Za izraz recesija ionako znamo tek negdje od 2007. Već dobrih dva desetljeća gledam ljude po Zagrebu i drugim gradovima, koji pod shopingom podrazumijevaju kopanje po kontejnerima. I kada bi gledali samo tu sliku, tada bi takvo pitanje imalo smisla. Ali vidim i da se u ovoj zemlji gradi na sve strane. Život i razvoj zemlje nije stao jer je recesija. Čak suprotno, svakodnevno imamo prilike gledati kako se političke stranke, bez obzira da li na vlasti ili opoziciji, razbacuju novcima poreznih obveznika kao da je šljunak. U nekim se dijelovima Hrvatske podižu usprkos toj, svugdje prisutnoj, recesiji spomenici svakakvim lokalnim herojima iz svjetskih ratova… čak i nekim povijesno vrlo sumnjivim likovima, europski neprihvatljivih ideologija s ovih prostora. I nitko da postavi pitanje o novcu jer je valjda tema malo škakljiva, zar ne? Ne bi se šteli mešati…rekli bi Zagorci.

No za spomenik Carpathiji, tu nema ideoloških ili političkih rizika, pa se na sav glas može napadati projekt koji se ostvaruje u vrijeme najveće recesije i krize. Jasno, ti isti kritičari prozivat će isti taj grad, koji posjetiteljima iz stranih zemalja ne nudi nikakvu značajniju turističku ponudu osim karnevala, Trsata, ponekog muzeja i šetnje uz more. Ali, kada želimo spomenikom Carpathiji tim turistima ponuditi nešto novo, predstaviti dio važne povijesti grada, povezanost toga grada preko Carpathie i hrvatskih mornara s katastrofom Titanica, e onda slijede napadi. Recesija je! Da se čekalo kraj krize i recesije, onda bi se još i danas iz Rijeke do Zagreba putovalo tri i pol sata po isprekidanom autoputu. Ako ćemo čekati kraj recesije kako bi nešto učinili, bojim se da će taj spomenik osvanuti tek možda na dvjestotu obljetnicu potonuća Titanica. Možda! Prema tome, recesija i kriza nisu opravdanje i izgovor. Recesije postoje samo u glavama onih koji kukaju, omalovažavaju, napadaju. Ne postoje niti kriza niti recesija; Postoje dobre ili loše ideje, postoje ljudi koji rade i oni kojima se to baš ne da, postoje ljudi koji žele nešto ostvariti i izgraditi i postoje oni koji žive po principu ne talasaj i napadaju sve novo. Naravno, nije upitno to da će taj projekt i koštati. Bez novaca ta je priča neostvariva. Ali gospodo, ako želite od turista i turizma nešto zaraditi, onda trebate povremeno i uložiti poneku kunu. Turizam ne čine samo kafići uz more… Neki bi se turist možda i rado fotografirao uz spomenik Carpathiji ili kupio neki suvenir s tim u vezi!? Befast i Southampton godišnje zarađuju na prodaji Titanic-suvenira velike novce. Jasno je da Rijeka ne može prodavati Titanic jer taj brod nikada tu nije bio ali može Carpathiju.

Ipak, da me se krivo ne shvati; Ne treba Rijeci spomenik zbog turista i turizma. Ne, Rijeka treba spomenik Carpathiji zbog sebe same. Carpathia je značajan dio povijesti toga grada i nema razloga da to krije. A turisti i turizam krasna su mogućnost promidžbe u cijelom svijetu. Pa nije li nedavna emisija CNN-a oduševljeno predstavila spasilački prsluk s Titanica, koji se čuva u Pomorskom muzeju? Spomenik Carpathiji, da je tada postojao, sigurno bi našao svoje mjesto u toj emisiji. Korist od toga nije mjerljiva samo novcima. Pa hajdemo to iskoristiti…ili da ostanemo kod kuće i plačemo jer su vremena, eto, teška? Kriza i recesija nisu baš nikakvi argumenti. Uzalud vam trud, svirači.

I na kraju svega opet razgovori o novcu; Tko i koliko će sve to platiti? Takvo je pitanje jedino koje smatram opravdanim od svih sedam ovdje nabrojanih.
Moram iskreno priznati da nisam upućen u cijeli iznos projekta izgradnje spomenika. To je iz jednostavnog razloga jer živim i radim u Zagrebu, pa nisam izravno upoznat s troškovima. No napominjem, da u ovom projektu sudjeluju mnoge institucije s područja Rijeke, koje u cijelu tu priču ulažu svoja vlastita sredstva. Važno je napomenuti da je Švicarsko Titanic Društvo osiguralo novčana sredstva u visini od 10’000 kuna. Taj će novac biti na raspolaganju čim započne konkretna gradnja samog spomenika. Obzirom da trenutno još nisu točno poznati materijali od kojih će biti građen spomenik, niti dimenzije – ideje su još u razradi – bilo kakvo špekuliranje novčanim iznosima bilo bi neozbiljno. Ipak, prema dosadašnjim razgovorima među sudionicima projekta, za vjerovati je kako će taj spomenik građane Rijeke koštati gotovo ništa. A dat će im u konačnici vrlo mnogo.

Na konstataciju po br. 8, mogu se samo nasmijati i istaknuti svoja iskustva; Kroz posljednjih nekoliko godina, zbog svojih sam se aktivnosti oko Titanica nebrojeno puta pojavljivao u raznim hrvatskim medijima. Priznajem da mi je tada bilo drago da priču o hrvatskim iseljenicima na Titanicu mogu približiti javnosti i zaista sam prihvaćao svaku priliku da istaknem povezanost naše zemlje s tom katastrofom. Naivan u svom entuzijazmu, kakav već jesam, vjerovao sam da svatko kroz moje priče ili knjige primjećuje svu tu silnu opčinjenost tim brodom i ljubav prema tom hobiju, koji me drži već dobrih 33 godine. Ali ne, naši ljudi iza svega vide interes; Da nema od toga koristi, ne bi se time bavio – bili su zlobni komentari nekih, koji bi vjerojatno i disanje zraka naplatili, da mogu. Ovaj članak sada nije mjesto za takvu temu, ali moram svim tim genijalcima poručiti da, bar što se tiče mene i ljudi oko mene, Titanic i njegova strašna tragedija nam nisu priskrbile nikakvo bogatstvo! Čak me taj hobi više koštao i novaca, i vremena, i odricanja nego što se netko može zamisliti. Zato treba jasno reći: Spomenik Carpathiji je primjeren način obilježavanja i odavanja počasti jednom djelu riječke povijesti, a ne način stjecanja sumnjive zarade. Ako to nekome još nije jasno, tada problem nije u nama koji gradimo taj spomenik, nego u onome koji takvo nešto tvrdi.

Pred sam kraj ovog članka, želim jednu stvar posebno istaknuti, koju smatram važnom; Na jednom od sastanaka u vezi priprema i dogovora za spomenik, sudjelovao je i jedan od najpoznatijih svjetskih stručnjaka za Titanic, Günter Bäbler, predsjednik Švicarskog Titanic Društva i autor nekoliko knjiga o Titanicu. Pri tome nije njegovo sudjelovanje na sastanku ono što želim istaknuti, nego okolnosti u kojima je došao;

Gospodin Bäbler je 25. ožujka oko 12:00 sati sletio na aerodrom Zürich, stigavši iz Tokija. Uvečer u 19:00 sati tog istog dana sjeo je u autobus, kojim je tijekom noći putovao prema Zagrebu. Umjesto u 08:00 sati, u Zagreb je, zbog vremenskih nepogoda (sjetite se, tokom noći 26. ožujka pao je snijeg i pola je Europe imalo prometni kaos na cestama, uključujući Hrvatsku) stigao tek oko 11:30 sati. Autom smo zajedno u Rijeku stigli tek nešto prije 13:00 sati. Još tog istog dana, u 17:30 sati, gospodin Bäbler je u Rijeci sjeo na autobus za Zürich, u koji je stigao sljedećeg dana, 27. ožujka, oko 07:00 sati ujutro. U 13:00 sati već je sjedio u avionu za Los Angeles….
Nije on proveo dvije neprospavane noći u busu i cijeli dan u Hrvatskoj jer od toga ima koristi, nego jer je uvjeren da Rijeka treba i zaslužuje jedan takav spomenik. Osobno se založio da ta švicarska udruga ova novčana sredstva pokloni riječkom projektu, koji nije jedini u svijetu, vjerujte. Ipak, on je ovom gradu, ovom projektu osigurao 10’000 kuna, na sebe preuzeo 36-satno putovanje, od kojih je 4,5 sati proveo u Rijeci a ostalo u busu i već sljedećeg dana na svojoj facebook-stranici oduševljeno pisao o svemu: divnom gradu, planiranom spomeniku, prekrasnom restoranu “Feral”, divnim i zanimljivim ljudima koje je tom prilikom upoznao i da je umoran kao pas – ali mu nije žao i jedva čeka da ponovno dođe na otkrivanje, nada se, spomenika Carpathiji!

Neka kritičari i mrgudi u Rijeci znaju, takvih Bäblera ima jako puno, i u Hrvatskoj i u svijetu, ma koliko god oni to ne željeli čuti; Nažalost, zar je moguće da stranci vaš grad i vašu povijest više cijene od vas samih? Ne želim vjerovati da je tako.

Na kraju, da zaključim temu Zašto spomenik Carpathiji?, citirajući poznatog američkog oceanologa Roberta Ballarda, koji je 1985. otkrio olupinu Titanica. Upitan od reportera, zašto je toliko fanatično opčinjen Titanicom i njegovom katastrofom, Ballard je kratko odgovorio: “Titanicom sam fasciniran jednostavno zato – što postoji!”
Odgovor svima onima, koji pitaju zbog čega se gradi spomenik Carpathiji, bio bi u tom stilu:
Spomenik Carpathiji treba jednostavno zato jer je postojala. Tu, kod vas, u Rijeci!

Pametnome dosta! A oni drugi će ionako nastaviti kritizirati bez obzira na sve ovdje napisano….

Slobodan Novković

erste

kraljica mora logo

kraljica mora

pomorski rječnik

dogma nekretnine

facebook kraljica mora

damaco

cesma

maritime connector

sindikat pomoraca hrvatske

zorovic

pomorski fakultet rijeka

pomorsko dobro

adrialibar

libar

rijeka klik

korana stojčić

tiskara sušak

ICS