pasica

Prije autonomnosti brodova

Izrada makete mog omiljenog broda “Marko Marulić” bliži se kraju. Na tom sam brodu bio kadet i zapovjednik, pa sam sentimentalno jako vezan. Sada sam u fazi dotjerivanja  paluba, nadgrađa. Sve mi slabije ide. Iz dana u dan vid mi slabi, ruke se tresu sve više, a nekako imam i manje strpljenja. Da mi je znati gdje mi se žuri? Na odredištu, u zadnjem portu, i onako me  sigurno mjesto čeka.
Pomalo lakiram  palube i padaju mi na pamet palube nadgrađa, obložene drvom, uglavnom tikovinom, iznad nastambi na starim teretnim brodovima iz doba mog navigavanja. Koliko se sjećam, to su bili linijski  brodovi tipa Marulić, Jelsa, Varaždin… Često smo ih od milja zvali jahtama. Tom nazivu dobrim djelom su pridonijele drvom obložene palube nadgrađa, premazane zaštitnim uljima, izribane i ražentane. Osim što su bile dobar izolator od tropskih nesnosnih vrućina u nastambama koje nisu imali klima uređaj, teretnim brodovima davale su jedan poseban osjećaj reda i udobnosti. Mene je oduševljavala tehnologija njihovog učvršćivanja za  željeznu palubu. Vide sa maticama i onda iznad matice drveni čep. Brižno su se održavale te drvene palube. Palubu zapovjedničkog  mosta i pokrova kormilarnice održavala je ćifova  jutarnja gvardija. Kormilaru bi se pridružio  i kadet. Prije pranja palube kadet je morao stati za kronometrom dok je čif “spuštao”  zvijezde i po koji planet. Nakon toga, trebalo je računati, vaditi podatke iz Nautičkog godišnjaka i Kotlarića ili HO 214. Čif je uglavnom sam ucrtavao stajnice. Ponekad bi ih malo namještao da  dvojbe oko Pp, budu što manje i da fascinira kadeta. Zločestim čifovima, kadeti bi namjerno krivo pročitali vrijeme na kronometru pa bi neke stajnice ispale izvan doseg pomorske karte. Nakon svega, kadet bi malo pomogao kormilaru oprati drvenu palubu. Bilo je dana redukcije kad nije bilo dovoljno vode ni  za pranje posade ali drvena paluba se morala ražentati. Sve je trebalo biti čisto i svježe kad u 0800 barba dođe na punat. U tropskim krajevima sa strane mosta bio je i drveni šezlon sa telom na kojeg je samo mogao barba leći, sunčati se i zapaliti španjulet. Pri kraju gvardije,  osjećao se miris friganih jaja i friganog mesnog doručka  koji je dopirao kroz male špiraje od kuhinje. Od gladi je koncentracija vidno opadala.
Ostale drvene palube prale su se protupožarnim  manigama i ribale. Uglavnom nakon partence iz porta. Uz drvene palube nadgrađa išle su i tende od “tele ” vezane za posebnu željeznu konstrukciju. Još se sjećam kako me je neki stari kormilar Romano naučio grop za vezivanje tende. Morao je biti čvrst i siguran ali da se opet i lako odveže. Tende su se često vadile i ponovno postavljale. Skoro za svaki malo jači vjetar. Na dijelu boat – decka, iza brodske bolnice na šezlonima  su se sunčali  putnici i putnice. Nekada ih je bilo pet šest a često i svih 12. Znalo je biti lijepih dama i hipija ali i starih američkih polovnjača. Jadnoj posadi, posebno onoj mlađoj potentnoj, oči bi iskočile kao škarpini. Često bi morali skoknuti do kabine da si malo olakšaju i izbjegnu švorcamenat.
Statusu jahte, tim brodovima, pridonijela su lijepa drvena vanjska vrata na palubama nadgrađa. Uvijek su bila uredno vernižana i ražentana pitkom vodom. Mesingani okvir uokolo staklenog okna morao se luštravati posebnom zelenom pastom. Istom pastom “luštravalo” se i zvono na mostu. U nostalgičnim trenucima, i danas mi u ušima  odzvanjaju gvardije sa tih zvona. Neki popustljivi čifovi i  barbe dopustili bi da se mesingani  okviri  pituraju i tako su postupno brodovi jahte postajali brodovi karanpane. Mnogi zapovjednici su posebno pazili da budu uredna glavna drvena vrata kod skale reale. Na neki način kućni prag. To je bio prvi dodir sa brodom pilotima, kapetanijom, carinom… Nekad smo te frajere  zvali ” vlasti “a nekad “žicari”. Posebno one tamnopute sa Srednjeg Istoka. Glavni su ulazi  imali i vanjska željezna vodonepropusna vrata. Ispred tih vrata bili su sa vanjske strane drvene raštele a sa unutarnje strane tepih sa grbom kompanije.
Vrag odnio IMO, protupožarne propise i štednju koja je otjerala drvo sa broda. Otjerala je drvo iz brodskih kabina i trpezarija. Drvo na zidovima i namještaju koje je davalo toplinu i  kućni ugođaj. Kao da i ovi novi materijali ne bi gorili da dođe do velikog požara.
Na današnjim brodovima nema ni dovoljno  posade ni vremena za prati drvene palube i guštati u lijepim salonima. Svako doba nosi na brodove neke prednosti i nevolje. Međutim, za posadu  uvijek je bio i ostao kruh sa sedam kora. Dok ne dođu autonomni brodovi. Neka samo još dugo budu u fazi ispitivanja !
Pozdrav,
Mario

erste

kraljica mora logo

kraljica mora

pomorski rječnik

facebook kraljica mora

damaco

cesma

sindikat pomoraca hrvatske

zorovic

pomorski fakultet rijeka

pomorsko dobro

rijeka klik

korana stojčić

tiskara sušak

ICS

erste